PROBLEMI USVOJENJA DJECE BEZ RODITELJSKOG STARANJA NA PODRUČJU FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE
Summary: In this paper, we discussed and described the problems of adoption of children without parental care in the Federation of Bosnia and Herzegovina. First, we explained the concept of adoption and types of adoption. Then, we focused on problems of adoption and it's types. This paper was created from an analysis of laws and bylaws which regulates the adoption, and on interviews with experts who are dealing with the aforementioned process.
SAŽETAK
U radu se razmatraju i opisuju problemi usvojenja djece bez roditeljskog staranja na području Federacije Bosne i Hercegovine, kao centralna tema rada. Najprije će u radu biti objašnjen pojam usvojenja i vrsta usvojenja i pojam djece bez roditeljskog staranja a zatim i problemi i objašnjenja tih problema koji prate proces usvojenja kao i o teoretske mogućnosti da se ti problemi prevazilaze.
Razni autori, kako domaći tako i strani, su pisali o usvojenju. Autor rada smatra da se do danas nedovoljno govorilo o problemima usvojenja, ili se govorilo samo o pojedinim problemima, iako oni neminovno prate svaki pojedinačni proces usvojenja. Autor smatra da će ovaj rad pomoći u olakšavanju odvijanja procesa usvojenja nudeći konkretna rješenja stručnjacima koji se bave procesom usvojenja. Rad je nastao iz analize zakonskih i podzakonskih akata koji regulišu usvojenje, razgovora sa stručnjacima koji se bave pomenutim procesom te postojećim tekstovima o usvojenju i problemima usvojenja.
Ključni pojmovi: problem, usvojenje, djeca bez roditeljskog staranja
POJAM USVOJENJA
Usvojenje je oblik zaštite djece bez roditeljskog staranja. Osnovni cilj usvojenja jeste da se djeci, koja su iz bilo kojeg razloga ostala bez roditeljskog staranja, obezbjedi roditeljsko staranje a takođe i pravilan intelektualni, emocionalni i socijalni razvoj. Zbog toga se usvojenje i smatra najoptimalnijim oblikom zaštite djece bez roditeljskog staranja. Usvojenjem, dijete bez roditeljskog staranja dobija roditelje i druge srodnike, porodicu i stiče uvjete za sretno odrastanje.
Što se tiče historijskog kontinuiteta, važno je napomenuti da usvojenje predstavlja „instituciju“ koja se susreće mnogo prije nastanka države i prava kada postoji kao faktički odnos. Kao razvijen institut usvojenje se javlja u zakonodavstvima robovlasničkih država (Egipat, Babilon, Sparta, Atina...). I tada je prvenstveno koristilo zaštit interesa usvojioca, produženju porodice, porodične tradicije, očuvanju imovine a i kao način poboljšanja statusa vanbračne djece i oslobođenja robova. Srednjovjekovno pravo uglavnom nije poznavalo institut usvojenja. Ni pravni izvori ni običajno pravo ne ukazuju na njegovo postojanje. Tek u kapitalističkom periodu ponovo se javlja institut usvojenja. Osnovni cilj usvojenja u ovom društvu bilo je jačanje i produženje porodice usvojenika. Tokom 20. stoljeća institut usvojenja ide u sasvim drugom pravcu i poprima sasvim druge karakteristike. Prisutna je pojava mnoštva elemenata koji imaju praktički i društven karakter. Uglavnom, usvojenjem se željela osigurati zaštita djece bez roditeljskog staranja čime bi im se osigurao dom i porodica. Tada je usvojenje postalo institut kojem je glavni cilj zaštita djece bez roditeljskog staranja i njihovi interesi.
Usvojenje ili adopcija (latinski: adoptio) je naziv za čin, odnosno proces kojim neka osoba ili osobe - usvojitelj ili usvojitelji - proglašava ili uspostavlja roditeljstvo- nad drugom osobom, odnosno usvojenikom, koja u pravilu nije njihov neposredni potomak. Ono se razlikuje od starateljstva ili sličnih odnosa, s obzirom da ima trajni karakter, odnosno usvojenik se od društva smatra usvojiteljevim djetetom te stiče nasljedna i druga prava, odnosno odgovarajuće obaveze. Motivi za usvajanje mogu biti različiti; najčešći su oni vezani uz nemogućnost usvojitelja da stvore porodicu prirodnim putem, odnosno nekome ostave svoje nasljedstvo ili osiguraju brigu u starosti. U prošlosti su imali i ekomomsku, odnosno političku komponentu; njima su se nastojale međusobno vezivati uticajne porodice i klanovi. U modernim društvima se usvajanje popularizira kao jedan od oblika socijalne zaštite, odnosno sredstvo za zbrinjavanje neželjene djece i siročadi. Usvojenje se po svojim metodama i pravnim efektima razlikuje od društva do društva. U modernim društvima je predmet regulacije od strane porodičnog prava. U Porodičnom zakonu FBiH u članu 91 stav 1, usvojenje se definiše na sledeći način: „Usvojenje je poseban oblik porodično-pravne zaštite djece bez roditelja ili bez odgovarajućeg roditeljskog staranja kojim se zasniva roditeljski, odnosno srodnički odnos.“
„Važno je istaći da je porodično-pravni institut usvojenja takav da je koncipiran kao pravo djeteta trajno lišenog roditeljskog staranja, na odgovarajući oblik porodično-pravne zaštite. Usvojenje je u Konvenciji o pravima djeteta osmišljeno sa pozicije potreba djeteta i njegovog prava da se razvija u porodičnom okruženju, odnosno u usvojilačkoj porodici, u slučaju trajne nemogućnosti življenja sa prirodnim roditeljima, a u slučajevima i pod uslovima predviđenim pozitivnim zakonskim propisima iz te oblasti. Usvojenje, dakle, niti u jednom propisu (međunarodnom dokumentu i domaćem unutrašnjom propisu), kao ni u pravnoj teoriji i teoriji socijalnog rada, nije koncipirano kao pravo usvojilaca, već pravo djeteta – usvojenika“. Naš zakonodavac razlikuje potpuno i nepotpuno usvojenja.
Potpuno usvojenje se zasniva sa djecom do navršene 10. godine života. Na ovaj način dijete mogu usvojiti bračni partneri zajednički, te maćeha i očuh djeteta koje se usvaja. Takođe, dijete potpuno mogu usvojiti vanbračni partneri koji žive najmanje pet godina u vanbračnoj zajednici. Nepotpuno usvojenje se zasniva sa dijetetom do navršene 18. godine života. Za razliku od potpunog usvojenja, ovaj oblik zahtjeva i pristanak dijeteta koje se usvaja ako je ono u mogućnosti da shvati značenje usvojenja. Nepotpuno mogu usvojiti dijete bračni partneri, jedan bračni partner uz pristanak drugog i maćeha ili očuh dijeteta koje se usvaja. Takođe, nepotpuno može usvojiti i osoba koja nije u braku i vanbračni partneri ako njihova vanbračna zajednica traje najmanje pet godina ako za to postoje naročito opravdani razlozi.
POJAM DJECE BEZ RODITELJSKOG STARANJA
U Zakonu o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom Federacije Bosne i Hercegovine dijete bez roditeljskog staranja u članu 13 ovog Zakona je definisano na sledeći način: „Dijete bez roditeljskog staranja,..., je: Dijete bez oba roditelja; Nepoznatih roditelja; Napušteno od roditelja lišenih roditeljskog prava i Roditelja spriječenih da vrše roditeljsku dužnost.“ Dakle, može se reći da ovaj Zakon poznaje četiri kategorije djece bez roditeljskog staranja.
PROBLEMI USVOJENJA DJECE BEZ RODITELJSKOG STARANJA NA PODRUČJU FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE
Kao najčešći problemi usvojenja djece bez roditeljskog staranja na području FBiH mogu se izdvojiti sledeći: 1.Zahtjevni/probirljivi usvojitelji; 2.Problem pripreme potencijalnih usvojitelja; 3.Problem djece sa invaliditetom i psihofizičkim ometenostima u razvoju; 4.Problem usvojenja „jednog djeteta“; 5.Problem religijske i nacionalne pripadnosti djece; 6. Problem „papirologije-birokratije“; 7. Problem velikog broja zahtjeva za potpuno usvojenje; 8. Emocionalni problemi kod usvojenika i usvojitelja; 9. Nepostojanje jedinstvene baze podataka o djeci bez roditeljskog staranja na području FBiH;
10.Nepotpuna saradnja između ustanova koje se bave socijalnom zaštitom djece bez roditeljskog staranja;
A. Zahtjevni/probirljivi usvojitelji
Ovo je jedan od najčešćih problema koji se susreće u praksi usvojenja. Problem je praktične prirode a ogleda se u želji i zahtjevima potencijalnih usvojitelja da usvoje dijete koje ima određene karakteristike koje se tiču izgleda, dobi djeteta i tsl. „Većina parova koji uđu u bazu podataka kao usvojitelji žele što mlađe dete. Po mogućnosti lepo i sa plavim očima. Većina neće dete romske nacionalnosti, niti sa zdravstvenim i problemima u razvoju.“ Amir Zelić ističe da su zakoni koji reguliraju usvajanje djece u Bosni i Hercegovini dobri i usaglašeni s Konvencijom o pravima djeteta, ali da budući roditelji svojim zahtjevima često značajno umanjuju sebi šansu da usvoje dijete. On je naveo slučajeve u kojima su ljudi tražili da djeca liče na njih, da insistiraju na određenom polu, boji očiju ili kose. "Zakonska regulativa je dobra, a u kojoj se mjeri provodi, da li su ljudi koji su zainteresirani za usvojenje zadovoljni - to je druga medalja priče. To je dosta pipljiva i osjetljiva priča i svaki pogrešan korak može voditi u neželjenom smjeru, pa da pričamo da li se s djetetom vrši traficking ili je nepravedno dodijeljeno nekome. Tako da sa načinom usvojenja koje se obavlja u posljednjih 10 godina možemo biti zadovoljni" Ovaj problem je moguće riješiti edukacijom potencijalnih usvojitelja o suštini usvojenja a to je obezbjeđivanje porodice i doma djeci bez roditeljskog staranja čime za ovu djecu prestaje boravak u ustanovama socijalne zaštite.
B. Problem pripreme potencijalnih usvojitelja
Priprema potencijalnih usvojitelja predstavlja jedan od najbitnijih uslova vezanih za usvojenje. Ipak, oko ovog uslova postoje problemi koji se ogledaju u nemogućnosti pravilne i sveobuhvatne pripreme ovih usvojitelja kao i pogrešne procjene stručnjaka o stepenu pripremljenosti potencijalnih usvojitelja na usvojenje. „Osim predrasuda i probirljivosti usvojitelja, sama obuka i priprema bi trebalo da bude i duža i bolja. Mnogo su ozbiljnije pripreme za hranitelje, nego za usvojitelje, što je nelogično. S jedne strane, kada prođe period adaptacije i dete uđe u porodicu, usvojitelji se plaše da za svoje dileme ili problem kontaktiraju Centrom za socijalni rad, bojeći se da ih ne procene nepodobnima. Drugi primeri su da se porodica koja je dobila dete ne snađe pri adaptaciji, bude šokirana ponašanjem deteta, koje je najčešće prošlo kroz različite traume pre ulaska u porodicu. Oni vraćaju dete, a to je za mališana veliki stres i nova trauma, veća nego da ga nisu ni dirali.“ Dakle, ovaj problem moguće je riješiti sveobuhvatnijom pripremom i obukom potencijalnih usvojitelja, savjetodavnim radom u toku adaptacijskog perioda te posebnim radom sa pedagogom u slučaju djece sa nekim vidom nedoličnog ponašanja.
C. Problem djece sa invaliditetom i psihofizičkim ometenostima u razvoju
U Zakonu o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom FBiH djeca sa invaliditetom i ometenostima u fizičkom i psihičkom razvoju definišu se u članu 14 na sledeći način: „Lica sa invaliditetom i lica sa ometenostima u fizičkom i psihičkom razvoju,..., su djeca i odrasla lica, koja su: slijepa i slabovidna, gluha i nagluha, sa poremećajima u govoru i glasu, sa tjelesnim oštećenjima i trajnim smetnjama u fizičkom razvoju, sa smetnjama u psihičkom razvoju (lahkog, umjerenog, težeg i teškog stepena), sa kombiniranim smetnjama (višestruko ometena u razvoju).“ U ustanovama socijalne zaštite neminovno borave i djeca koja imaju neku od ovih smetnji. Potencijalni usvojitelji se rijetko ili skoro nikako odlučuju na usvajanje ove djece. Ovaj problem po svojoj strukturi može se povezati sa problemom zahtjevnih/probirljivih usvojitelja zbog čega ga je moguće i riješiti dodatnom edukacijom potencijalnih usvojitelja o suštini usvojenja.
D. Problem usvojenja „jednog djeteta“
Ovaj problem se javlja u slučajevima kada se u ustanovama socijalne zaštite djece bez roditeljskog staranja nalaze djeca u krvnom srodstvu (braća i sestre). Ova situacija predstavlja problem zbog toga što se većina potencijalnih usvojitelja odlučuje na usvojenje samo jednog djeteta što nije moguće, jer se direktno krše međunarodno priznate norme koje govore o zabrani razdvajanja. Ovaj problem moguće je riješiti podsticanjem potencijalnih usvojitelja da usvoje više djece ako se radi o braći i sestrama. Zauzvrat, potrebno je organizirati dodatne pogodnosti za njih koje će se ogledati u određenim materijalnim davanjima koje će koristiti za izdržavanje djece (besplatan prijevoz do škole i nazad, besplatni školski udžbenici,...).
E. Problem religijske i nacionalne pripadnosti djece
Može se slobodno reći da ovaj problem u praksi usvojenja djece bez roditeljskog staranja u FBiH predstavlja „tabu temu“ iako je veoma često prisutan. Problem se ogleda u tome da stručnjaci koji se bave usvojenjem „ne žele“ omogućiti potencijalnim usvojiteljima da usvoje dijete koje nije iste religijske ili nacionalne pripadnosti kao oni (potencijalni usvojitelji). Ipak, kod usvojenja treba otkloniti stereotipe koji se tiču religijske ili nacionalne pripadnosti i držati se strogo samog cilja usvojenja koji podrazumjeva da djeca bez roditeljskog staranja dobiju adekvatnu porodicu i dom. Ovaj problem mogu direktno riješiti stručnjaci koji se bave usvojenjem rukovodeći se navedenim ciljem usvojenja.
F. Problem „papirologije-birokratije“
Sama procedura usvajanja djeteta je veoma kompleksna i budući usvojitelji moraju proći veliki broj birokratskih procedura kako bi ispunili svoju želju i napokon usvojili dijete. "Procedura počinje podnošenjem zahteva i u teoriji traje šest meseci. U tom periodu prikuplja se sva potrebna dokumentacija o potencijalnim usvojiteljima kako bi se na što sveobuhvatniji način odredila podobnost potencijalnih usvojitelja da usvoje dijete. Ovaj problem je donekle, može se reći, i opravdan. Ipak, interes djeteta i prema međunarodnim a tako i prema domaćim normama je iznad svega. Problem nije želja parova da usvoje dijete, već komplikovana procedura i zakonske regulative. Procedura usvajanja zna potrajati i nekoliko godina. Ovaj problem je nemoguće u potpunosti riješiti. Međutim, u opštinskim organizacijama mogu se formirati posebne službe koje će pomagati potencijalnim usvojiteljima da što brže prikupe kompletnu potrebnu dokumentaciju ili da potencijalni usvojitelji imaju pogodnost „prednosti“ pri pribavljanju potrebnih dokumenata a sve u skladu sa načelom hitnosti. Na taj način, sam proces usvojenja bi, koliko-toliko, bio kraći. I dok mnogi potencijalni usvojitelji negoduju zbog administrativne sporosti, mnogo je važnije rješavati probleme, zbog kojih biološki roditelji djecu napuštaju, a tu odgovornost trebaju preuzeti svi oni koji u ovoj državi trebaju stvoriti uslove za rad i dostojanstven život kome se neće preživljavati od prvog do prvog.
G. Problem velikog broja zahtjeva za potpuno usvojenje
Problem parova koji žele da usvoje decu je što ih ima znatno više nego što ima dece za usvojenje, pa čekanje može da potraje i par godina".
Ovaj problem može se posmatrati dvojako.
Na jedan način ovaj problem se ogleda u stvarno velikim brojevima zahtjeva za potpuno usvojenje djece bez roditeljskog staranja u centrima za socijalni rad. Dakle, postoji puno više zahtjeva za usvojenje u odnosu na broj djece koja mogu biti potpuno usvojena. Na drugi način ovaj problem se ogleda u problemu mjesne nadležnosti. Dakle, potencijalni usvojitelji mogu podnijeti zahtjev u bilo kojem centru za socijalni rad, odnosno u više njih, čime to nije uslovljeno mjestom prebivališta potencijalnih usvojitelja kao osnovu za mjesnu nadležnost. Zbog toga dolazi do tkz. „ponavljanja istih zahtjeva“ od istih podnosioca u više centara za socijalni rad.
Navedeni problem mogao bi se riješiti formiranjem baze podataka o zahtjevima za potpuno usvojenje djece bez roditeljskog staranja za područje Federacije Bosne i Hercegovine čime bi se u svakom trenutku znao tačan broj „ponovljenih zahtjeva“ te bi se, na taj način, mogao utvrditi konačan broj potencijalnih usvojitelja bez obzira na broj zahtjeva.
H. Emocionalni problemi kod usvojenika i usvojitelja
Emocionalni problemi prate svakoga u životu i nema osobe koja u jednom periodu života nije imala takve probleme.
Kada ljudi imaju neki emocionalni problem oni pate zbog intenzivnih, neprijatnih i disfunkcionalnih osećanja (kao što su: depresija, panika, bes, stid, osećanje krivice itd) zbog kojih se osećaju loše i nisu u stanju da ih promene. Primeri emocionalnih problema su: strah od gubitka partnera, preterana ljubomora, strah od javnog nastupa, preterana stidljivost u odnosima sa drugima, depresivnost itd.
Usvajanje može stvoriti emocinalne probleme. Usvojena djeca mogu se boriti sa raznim problemima, poteškoćama u spavanju ili mogu razviti pogrešne prehrambene navike. Uvojioci se mogu osjećati depresivno ili obeshrabreno ako se ne povežu sa usvojenikom na način na koji su očekivali da će se povezati. Savjetovanje, vrijeme i komunikacija mogu pomoći u prevazilaženju emocionalnih problema izazvanih usvojenjem.
Navedeni problem može se riješiti uz stručan rad psihologa. „Zadatak psihologa je da pomogne klijentima da razumeju i razreše svoje emocionalne probleme, kako bi mogli da “hladne glave” rešavaju svoje praktične, životne probleme koje svako od nas ima. Kada patimo od emocionalnih problema, često nismo u stanju da razmišljamo racionalno i fleksibilno, ne uviđamo moguće alternative a ponekad odlažemo rešavanje problema. Sve to povratno može uticati na naše raspoloženje i motivaciju, što nas sve zajedno može držati u začaranom krugu iz koga ne znamo kako da izađemo.“
I. Nepostojanje jedinstvene baze podataka o djeci bez roditeljskog staranja na području FBiH
Prema nepotpunim podacima, u Federaciji Bosne i Hercegovine registrirano je preko 3.000 djece bez roditeljskog staranja, a samo njih nekoliko ispunit će zakonske uslove da budu usvojeni. Dakle, dostupni podaci su nepotpuni. Ovaj problem je u suštini isti kao i problem „ponovljenih zahtjeva“.
Zbog povezanosti sa navedenim problemom i ovaj problem se može riješiti na isti način. Dakle, treba formirati bazu podataka o djeci bez roditeljskog staranja sa područja Federacije Bosne i Hercegovine.
J. Nepotpuna saradnja između ustanova koje se bave socijalnom zaštitom djece bez roditeljskog staranja
Što se tiče saradnje između ustanova koje se bave djecom bez roditeljskog staranja slobodno se može reći da je ona nepotpuna i površna.
Dakle, sve ustanove koje se bave ovom problematikom posebno se zainteresuju samo kada je u pitanju smještaj nekog novog djeteta bez roditeljskog staranja u određenu ustanovu socijalne zaštite, kada je u pitanju potpuni izlazak nekog djeteta iz ustanove bilo u neku porodicu ili u socijalnu sredinu. Nadalje, saradnja se ostvaruje samo kada djeca smještena u pomenute ustanove krše kućni red ustanove. Nema nekog stalnog međuinstitucionalnog rada iako je on prijeko potreban kako bi se što više procesa usvojenja pozitivno privelo kraju.
Da bi se ostvarila potpunija saradnja između pomenutih institucija nužno je potreban veći angažman rukovodioca ovih institucija kao i stručnih saradnika u njima. Nadalje, zbog obima poslova stručnih radnika u ovim institucijama nužno bi bilo obezbjediti veći broj stručnih saradnika, bar po jednog koji bi radio isključivo na toj međuinstitucionalnoj saradnji.
ZAKLJUČNA RAZMATRANJA
Neminovno je da usvojenje, potpuno ili nepotpuno u velikoj mjeri omogućava bolji život i djece i usvojitelja jer se na taj način formira jedna porodica. Na taj način postižu se uvjeti koji će u mnogome omogućiti pravilniji rast i razvoj djeteta u korisnog člana šire društvene zajednice.
Ipak neminovno je da i usvojenje, kao jedan od procesa u socijalnoj zaštiti, prati niz problema. Ipak, nijedan problem naveden u ovom radu nije nerješiv. Postoje, za početak, bar ove teoretske koncepcije o rješavanju tih problema.
Naravno, uvijek treba voditi računa u prvom planu o najboljem interesu djece.
Autor ovog rada se nada da će ovaj rad pozitivno poslužiti stručnjacima svih profila koji na bilo koji način učestvuju u procesu usvojenja te da će navedeni teorijski koncepti rješavanja navedenih problema jednoga dana postati praktično izvedivi.
LITERATURA
Balkans.aljazeera.net;
Dr.sc. Pandžić Asim: Socijalna zaštite – praktikum za vježbe; Hadžić Izet, dipl. Scr. (2004): Usvojenje kao oblik zaštite djece bez roditeljskog staranja (diplomski rad), FPN UNSA, Sarajevo; Mišić Vladimir (2010): Emocionalni i praktični problemi; Porodični zakon FbiH (Sl. Novine FBiH br. 35705); sh.wikipedia.org; www.buka.ba; www.livestrong.com: Problems With Child Adoption (2015); www.magazin-Intermezzo.com; www.novosti.rs; www.24sata.info;
