Suicid: Katastrofa modernog društva

“Nijedan put koji vodi do samoubojstva nije isti: krajnje je osoban, neshvatljiv i užasan”

(Kay Redfield Jamison)

“Život je samo jad.” Ryūnosuke Akutagawa, poznati japanski pisac s početka 20. stoljeća, napisao je te riječi kratko prije nego što je izvršio samoubistvo. Međutim, toj su izjavi prethodile riječi: “Naravno, ja ne želim umrijeti, ali (...).”

Poput Akutagawe, mnogi koji sebi oduzmu život ne žele toliko umrijeti, koliko ustvari žele “okončati to što se događa”, izjavio je jedan profesor psihologije. To pokazuju riječi koje se obično može pročitati u oproštajnim porukama samoubojica. Izjave kao što su: ‘Nisam to više mogao podnijeti’ ili ‘Čemu živjeti?’ svjedoče o snažnoj želji za bijegom od grube životne stvarnosti. No, kao što je jedan stručnjak rekao, počiniti samoubojstvo “isto je što i liječiti prehladu nuklearnom bombom”.

Mada su razlozi zbog kojih se ljudi odlučuju na samoubistvo različiti, određene životne situacije obično posluže kao povod za samoubojstvo.

Samoubistvo je zaokupljalo pažnju i navodilo na razmišljanje mnoge filozofe, prije naše ere, a vremenom i sveštenike, književnike, psihijatre, sociologe, psihologe. Shvatanja samoubistva kao neljudskog ili sasvim ljudskog čina smjenjivala su se kroz historiju. Stav da je samoubistvo nemoralan čin, kao i shvatanje da je samoubistvo najviši izraz slobode, karakteristični su za period prije naše ere.

Platon u Fedonu navodi Sokratov i Kebesov razgovor u kom Sokrat poredi čoveka koji je vlasništvo Bogova sa "vojnikom na straži, koji ne smije da napusti svoje mjesto. Čovjek napuštajući svojevoljno ovaj svijet radi protiv božijih zakona."

Za Aristotela samoubistvo predstavlja zločin protiv države ili čin socijalne odgovornosti.

Stoici su poslije Sokratove smrti smatrali da je samoubistvo najpoželjniji i najrazumniji način odlaska sa ovog sveta. Kada unutrašnja prinuda postane nepodnošljiva nije se postavljalo pitanje da li se treba ubiti, nego kako to uraditi sa što većim dostojanstvom i hrabrošću.

U XIX vijeku samoubistvo se smatralo bolešću pojedinca i društva, pa tako imamo tradicionalni psihijatrijski i sociološki pristup ovoj pojavi. Psihijatri smatraju da je suicid povezan sa organskom osnovom i da je uvek u pitanju patologija, dok sociolozi uzrok suicida vide, prije svega u djelovanju društvenih faktora (Biro 1982).

U XX vijeku se samoubistvo, po Raduloviću (1990), može ponovo posmatrati kao etički problem i to zbog uništavanja ljudskih života i obezvređivanja ljudske egzistencije. Sredinom XX veka raste broj istraživanja i obnavlja se naučno interesovanje za ovu pojavu. Savremena istraživanja kreću se u pravcu multifaktorijalnog pristupa pokušajima i izvršenim suicidima. Sklop društvenih, psiholoških, psihijatrijskih i porodičnih faktora, uz moguću dominaciju jednog faktora nad drugim, imaju značajnu ulogu u etiologiji ove pojave. Najveće mogućnosti za objašnjenje samoubistva, po R. Petrović (1990), imaju one nauke koje se nalaze na granici gdje se individualno i društveno prožimaju.

Etiologija suicida i suicidalnog ponašanja

Značajnim etiološkim faktorima suicida kod mladih osoba smatraju se (prema Hančević-Rajković i sar.,1976; Špadijer – Džinić, 1988., Srna, 1996.godine):

konfliktni odnosi između roditelja
razvod roditelja
loši porodični odnosi
odlazak majke iz porodice
nedostatak roditeljske ljubavi, kao i posesivna roditeljska ljubav
smrt roditelja
strah od neuspjeha i kazne
migracije iz sela u grad
nezaposlenost
nesrećna ljubav
psihijatrijske bolesti
prisustvo suicida u užoj i široj porodici

Istraživanja pokazuju da mladi koji su pokušali suicid imaju dva puta više stresogenih životnih događaja od mladih koji nisu pokušali suicid.

Određeni vaspitni obrasci mogu uticati na suicidalno ponašanje mladih osoba. Po Hendinu (1964) u Danskoj je suicidalno ponašanje vezano za probleme separacije, u Švedskoj za probleme postignuća, u Norveškoj za puritansko vaspitanje.

Savremene suicidološke teorije i dalje imaju u prvom planu pojedinca, dok je mali broj istraživanja porodice suicidalne osobe kao cjeline (Srna, 1996).

Novije strane studije govore o zloupotrebi supstance (alkohola i droga) kao veoma značajnim faktorima za suicid i preporučuje se liječenje od zloupotrebe supstance kao prevencija suicida.

Nezaposlenost je takođe u visokoj korelaciji sa pokušajima suicida.

Istraživanja govore i o povezanosti depresije kod mladih i višestrukih pokušaja suicida. U zemljama sjeverne Evrope broj pokušaja suicida mladih, naročito muškaraca, značajno je povećan posljednjih godina, što može uticati u budućnosti na povećanje nivoa izvršenih suicida.

Viktor Frankl za etiologiju suicidalnog ponaöanja smatra značajnim nedostatak smisla življenja. Frankl navodi istraživanja njegovog studenta na jednom američkom univerzitetu, početkom 80-ih godina, a dobijeni podaci govore da je od 60 studenata, koji su pokušali suicid, njih 85% izjavilo da je razlog tome "što im se život čini besmislenim". Ispitanici su bili uspješni studenti i imali dobre odnose sa roditeljima. Početkom 80-ih godina XX veka rađeno je istraživanje u Americi na velikom uzorku od oko 180 000 ispitanika.

Drugo istraživanje obuhvatilo je oko 8000 studenata sa 48 fakulteta, a rađeno je od strane Nacionalnog instituta za mentalno zdravlje u Americi i došlo se do podataka da oko 80% ispitanika ističe kao svoj glavni cilj „pronalaženje smisla života". Frankl smatra da ispitanici pate od nedostatka smisla života, iako žive u bogatom društvu i da dobar društveno-ekonomski poloûaj nije u ovom slučaju prevencija samoubistva. Navodi da u današnje vreme ima sve više ljudi koji i pored dobrih životnih uslova ne vide smisao za koji bi živjeli. Frankl koristi termin socio-genetska neuroza da bi objasnio mnoštvo neuroza današnjice, čiji su uzroci osećanje besmislenosti ili "egzistencijalne praznine", koju čine potištenost, agresivnost i zavisnost. Slabljenje uticaja tradicije vidi kao jedan od razloga u etiologiji egzistencijalne praznine mladih osoba (Frankl V., 2000).

Na osnovu šestogodišnjeg praćenja (u posljednjoj deceniji XX vijeka) osoba hospitalizovanih zbog pokušaja suicida, u Institutu za neuropsihijatrijske bolesti "Dr Laza Lazarević", moglo bi se pretpostaviti da sljedeći faktori imaju značaja u etiologiji pokušaja suicida:

Kod grupe mladih ( starosti od 15-24 godina ) primjećuje se povezanost suicidalnog ponašanja sa, prije svega, poremećenim porodičnim relacijama, tj. disfunkcionalnom primarnom porodicom; društvena anomija (nezaposlenost, poremećen sistem vrijednosti, loša materijalna situacija) koja je uslovila osjećanjem besperspektivnosti i beznađa i psihoza.
U etiologiji pokušaja suicida starih osoba (preko 65 godina) moglo bi se izdvojiti osjećanje usamljenosti, loše relacije sa djecom, društvena anomija (veoma loš materijalni položaj i pad standarda do egzistencijalnog minimuma), smrt bliskih članova porodice, depresija i demencija.
Starosnu kategoriju između ove dvije čini srednja generacija kod koje se u etiologiji suicidalnog ponašanja izdvaja alkoholizam, društvena anomija (koja je uslovila značajan pad socijalnog statusa, poremećen sistem vrijednosti), loši bračni, kao i porodični odnosi, psihoza

Literatura spominje i sljedeće motive samoubistva:

Traženje pomoći
Bijeg iz nepodnošljive situacije
Olakšanje od teških psihičkih boli
Pokušaj utjecanja na neku značajnu drugu osobu
Kako bi se pokazalo koliko se nekoga voljelo
Olakšavanje teškoća drugima
Kako bi se druge ražalostilo
Kako bi se uvjerilo druge koliko je očajno bilo živjeti
Otkriti jesu li zaista voljeni
Gubitak kontrole

Rizični faktori predstavljaju stresne događaje, situacije, ili uvjete života koji povećavaju vjerojatnost da će osoba pokušati ili učiniti samoubojstvo. Oni mogu biti slijedeći:

Prethodni pokušaji samoubojstva
Trenutne suicidalne misli.
Postojanje članova obitelji koji su počinili samoubojstvo.
Prethodna psihijatrijske hospitalizacije.
Nedavni veliki stresovi, stresne situacije općenito, prekid veze s partnerom, gubitak zdravlja koji može biti stvaran ili imaginaran, gubitak posla, razaranje ili gubitak doma, gubitak povjerenja u sebe.
Društvena izolacija.
Ovisnost o drogama (droge smanjuju kontrolu nad vlastitim ponašanjem ili prevladava impulzivno ponašanje), ovisnost o alkoholu, kockanju.
Izloženost nasilju u domu ili društvenom okolišu.
Vatreno oružje u kući, pristup vatrenom oružju.

Protektivni faktori (su oni koji smanjuju odluke i akcije za pokušaj suicida)

Vještine svladavanja problema.
Planovi za budućnost.
Obiteljski angažman.
Religiozna ili duhovna vjerovanja.
Kulturalni faktori.
Ugovor o ne-činjenju štete.

Prevencija suicida kod starijih i mladih osoba

Prevencija suicida je jedan od veoma ozbiljnih problema (i do sada samo djelimično rješavanih) koji se postavlja pred naše društvo, tj. sve institucije i organizacije koje bi u ovome trebalo da učestvuju. Stopa suicida, koja iz godine u godinu raste i od niske stope se intenzivno kreće ka srednjoj, govori da su dosadašnje mere prevencije dale skromne rezultate.

Uticaj spoljnih suicidalnih faktora nije zanemarljiv, naročito u poslednjoj deceniji XX veka kod nas, što pokazuje i ovo malo, ali upozoravajuće istraživanje o navedenoj pojavi. Ponovo postaje aktuelan Dirkemov stav da je samoubica duboko determinisan društvenom sredinom (Durkheim, 1997.; Taylor 1982).

Autori Gibbons (1988) i Barraclough sa saradnicima (1974) govore o rješavanju određenih socijalnih problema kao mjeri prevencije samoubistva, dok Juel-Nielsen i Retterstol (1987) navode socijalnu integraciju kao odlučujući činilac smanjenja stope samoubistva (prema Opalić, 1990). Prevencija suicida starijih osoba trebalo bi da se sastoji u većoj i organizovanijoj brizi celog društva za ovaj rizičan za suicid deo populacije. Prevencija bi se odvijala djelom u otvorenoj zajednici gde bi ulogu u ovome imali: centri za socijalni rad, domovi zdravlja, mjesne zajednice, klubovi penzionera, zdravstvene terenske sluûbe, Crveni krst, Crkva, Džamije, Sinagoge, tele-apel službe, psihijatrijski instituti...

Prevencija bi trebalo da se sastoji u:

poboljšanju materijalnog statusa
pomoći u organizaciji slobodnog vremena pri klubovima penzionera i mjesnim zajednicama
većoj aktivnosti vjerskih institucija na ovom polju
psihoterapijskom i socioterapijskom radu u psihijatrijskim institucijama, domovima zdravlja
edukativnom radu sa članovima porodica starijih pri centrima za socijalni rad, domovima zdravlja i psihijatrijskim ustanovama
obilazak starijih u njihovim domovima
bilo bi korisno da se otvore nova bračna savjetovališta za stare osobe, koja bi mogla da budu u okviru raznih prethodno navedenih institucija i da porodični terapeuti rade na razvoju bliskosti između partnera
kao i porodična savjetovališta u kojima bi se radilo na uspostavljanju zdravih, funkcionalnih relacija između starijih i njihove djece
organizacija prevencije suicidalnog ponaöanja mladih osoba trebalo bi da započne još u osnovnoj školi, i to edukativnim programima o bolestima zavisnosti, alkoholizmu i narkomaniji, da se nastavi u srednjoj školi i na fakultetu (do sada su poznati samo sporadični pokušaji da se ovo ostvari), kao i poboljöanjem materijalnog položaja mladih zapošljavanjem i mogućnošću da se odvoje iz zajednice sa primarnom porodicom, većom mogućnošću angažovanja i učešća u političkom životu.

Smatramo da su mladi, dio naše populacije koji je u poslednjih 10 godina XX veka, najviše oštećen u smislu ponuđenog potpuno neadekvatnog sistema vrijednosti od strane društva i dijelom porodice, učešćem u ratu, invalidnošću, izloženošću čestim stresogenim situacijama, suočavanjem sa lošom materijalnom situacijom, nezaposlenošću, nebrigom društvenih institucija. Ovaj dio populacije će i u periodu tranzicije biti i dalje suočen sa svim nedaćama i problemima društva, pa bi pomoć u pronalaženju smisla življenja mladima bila neophodna.

Poznato je da su mladi vulnerabilniji dio populacije i da im je pomoć i podrška porodice i društva potrebna da bi se dijelom smanjio doživljaj besperspektivnosti, usamljenosti, nedostatka bliskosti i topline.

Način organizacije prevencije suicidalnog ponašanja mladih pored edukativnih programa o bolestima zavisnosti, podrazumijevao bi i grupni psihoterapijski i socioterapijski rad sa mladima koji su pokušali suicid, kontinuirano praćenje tj. osnivanje centara za prevenciju suicida, porodičnu i bračnu terapiju.

MITOVI I ISTINE O SAMOUBISTVU

Mitovi

(1) Ljudi koji pričaju o samoubistvu. neće ga i počiniti

(2) Samoubistvo se događa bez najave

(3) Većina suicidalnih osoba je psihički bolesna

(4) Osobe koje jednom postanu suicidalne bit će takve cijeli život

(5) Samoubojstvo je uglavnom karakteristično za bogatije osobe, ili (suprotno) isključivo se događa među siromašnima.

(6) Suicidalne osobe bez dvoumljenja žele umrijeti.

(7) Razgovor o samoubojstvu je opasan i potiče na njegovo izvršenje.

(8) Neuspjeli pokušaj samoubojstva ne treba uzimati za ozbiljno.

(9) Kad mlada osoba priča o tome kako će se ubiti to zapravo znači da želi privući pažnju.

(10) Kad mlada osoba izvrši samoubojstvo to je obično plod impulzivnog ponašanja.

Istina

(1) Ljudi koji pokušaju, ili učine samoubojstvo prethodno jasno i direktno pričaju o tome, ili iskazuju želju da budu mrtvi.

(2) Suicidalne osobe obično daju mnogo znakova o svojim namjerama

(3) Iako su suicidalne osobe duboko nesretne, nisu nužno i psihički bolesne.

(4) Pojedinci koji razmišljaju o samoubojstvu uglavnom su suicidalni jedan određen period života

(5) Samoubojstvo je zastupljeno proporcionalno unutar svih nivoa i skupina zajednice.

(6) Većina suicidalnih osoba je neodlučna hoće li nastaviti živjeti ili ne (što čini mogućim da se samoubojstvo spriječi).

(7) Potpuno suprotno. Ne razgovarati o samoubojstvu znači odustati od pokušaja da se ono spriječi. Razgovor o toj temi pokazuje da nam je do osobe stalo i da smo zabrinuti za probleme pojedinca.

(8) Četiri od pet osoba koje su počinile samoubojstvo pokušali su samoubojstvo bar jednom prije toga. Neuspjeli pokušaji samoubojstva treba uzeti veoma ozbiljno i takvoj osobi treba pružiti pomoć.

(9) Razgovor je poziv u pomoć koju treba pružiti mladoj osobi.

(10) Za većinu mladih osoba koje su pokušale ili su oduzele vlastiti život utvrđeno je kako su duže vrijeme razmišljali o tome.

VAŽNO: Ukoliko se vi, ili netko koga poznate nalazi u presuicidalnom stanju i treba pomoć kontaktirajte: prijatelja, člana obitelji, učitelja, psihologa, pedagoga, socijalnog radnika, liječnika, kolegu na poslu!!!

Korištena literatura

Biro M. (1982): Samoubistvo - psihologija i psihopatologija, Beograd
Nolit Dragičić-Labaš S. (1999): Egzogeni faktori u etiologiji suicidalnog ponašanja starih osoba, Beograd, Engrami
Durkheim E. (1997): Samoubistvo, Beograd
BIGZ Frankl V. (2000): Nečujan vapaj za smislom , psihoterapija i humanizam, Beograd
Žarko Albulj Goldner-Vukov M. (1988): Porodica u krizi, Beograd-Zagreb, Medicinska knjga
Hančević-Rajković i sar. (1976): Egzogene i endogene etiopatogenetske psihičke determinante u suicidalnih adolescenata, II Jugoslovenski simpozijum o prevenciji suicida, Beograd, Galenika
Kapamadžija B. (1976): Suicidogeni faktori, II Jugoslovenski simpozijum o prevenciji suicida, Beograd, Galenika