Sindrom profesionalnog sagorijevanja kod socijalnih radnika

Posao socijalnog radnika je nesumnjivo jedan od stresnijih među pomažućim profesijama. Radi boljeg razumijevanja područja rada socijalnog radnika, korisno je citirati definiciju koju je za socijalni rad dalo Vijeće Europe, a koja glasi: »Socijalni rad je specifična profesionalna aktivnost kojoj je cilj da pridonosi boljoj uzajamnoj adaptaciji individua, obitelji, skupina i socijalne okoline u kojoj oni žive te razvijaju samopoštovanje i samoodgovornost pojedinca«. Ciljane skupine socijalne skrbi su (korisnici, klijenti), tj. pojedine obitelji, grupe u krizi, odnosno oni čije osobnosti ili društveno okruženje karakteriziraju različiti stupnjevi rizika. Uzroci krize su raznovrsni: nezaposlenost, siromaštvo, narušeni odnosi u obitelji, rastava braka, bolest, invalidnost, zlostavljanje i zanemarivanje djece, duševne bolesti, asocijalna i kriminalna ponašanja mladih te drugi psihički problemi i hendikepi. Svi ovi problemi iskazuju se u psihičkom životu i u ponašanju kao narušena samosvijest i samopouzdanje, agresivnost, impulzivnost, nesnalaženje u životnim teškoćama, tjeskoba, psihosomatske smetnje i na druge razne načine.

Naglašena socijalna i humana dimenzija pristupa svakom slučaju u socijalnoj skrbi nalaže visoko specijalizirane intervencije u najintimnija i najsloženija područja života pojedinca i obitelji. U tome jednu od vodećih uloga imaju socijalni radnici. Socijalni radnik je profesionalac, humanist koji pomaže ljudima da identificiraju, pribave i iskoriste konkretne resurse neophodne za njihovo bolje funkcioniranje, te pomaže ljudima u njihovoj interakciji s drugim ljudima i sa sustavima u njihovoj životnoj okolini.

Prema Škrinjar (1996.), pomagači koji se odlučuju za ta zanimanja su često entuzijasti, perfekcionisti i osobe koje idealiziraju svoje zanimanje i imaju visoka očekivanja te su česti kandidati za sagorijevanje. Od izvora stresa specifičnih za profesiju socijalnih radnika najčešći su (Havelka, 1999.):

rad s klijentima raznovrsnih problema i patologije
nemogućnost udovoljavanja klijentovim zahtjevima zbog objektivnih okolnosti (nedostatak sredstava, institucija i dr.)
neizvjesnost oko ishoda pruženog savjeta i pomoći
osjećaj prevelike odgovornosti zbog diskrecionog prava (sloboda odlučivanja ) u donošenju važnih životnih odluka
rad u teškim slučajevima socijalne bijede i neimaštine
problemi u međuljudskim odnosima
česta izloženost stručnjaka kritikama javnosti

Stres je također povezan i sa stresorima koji proizlaze iz osobina radne okoline, organizacije rada i načina komuniciranja u organizaciji kao i mnogim drugim svakodnevnim specifičnim čimbenicima koje je teško kvalificirati u određene kategorije jer su previše ovisni o čitavom sklopu odnosa u ukupnoj socijalnoj situaciji u kojoj se događaju. Sve to može s vremenom dovesti do razornih posljedica kako po samog stručnjaka tako i na kvalitetu i razinu stručnog rada. Tome u prilog idu i nalazi većeg broja istraživanja provedenih u svijetu.

Tako je u istraživanju (Acker, 1999.) u kojem je sudjelovalo 128 socijalnih radnika, utvrđeno: (1) da je veća uključenost oko rada s klijentima koji imaju ozbiljnu mentalnu bolest povezana s emocionalnom iscrpljenošću i depersonalizacijom, (2) mlađi i neiskusniji socijalni radnici bili su spremniji dati otkaz od starijih, (3) zadovoljstvo na poslu bilo je povezano s većim stupnjem socijalne podrške na poslu.

Forsgarrde i Westman (2002.) su proveli istraživanje sa socijalnim radnicima i medicinskim sestrama koji rade sa starijim i hendikepiranim osobama u domovima u Švedskoj. Pokazalo se da je najveći izvor stresa nedostatak podrške kolega te da se osoblje osjeća osamljeno i bori se da održi samopoštovanje i bude priznato.

Davoren E. je 1975. proveo istraživanje sa socijalnim radnicima koji rade s traumatiziranom djecom. Pokazalo se da je najveći izvor stresa bio vezan uz karakter posla te donošenje odluka o kapacitetu roditelja da brine djetetu.

O SINDROMU PROFESIONALNOG SAGORIJEVANJA

Sindrom profesionalnog sagorijevanja/izgaranja odnosi se na stanje psihičke i emocionalne iscrpljenosti, koje dovodi do smanjenja produktivnosti na poslu. Iscrpljenost se javlja zbog neusklađenosti između ideja, ciljeva i zadataka koje posao donosi, zbog čega je osoba izložena hroničnom stresu i napetosti u pokušaju da svoje zadatke uspješno izvrši. Ukoliko osoba ne uspije u svojoj namjeri i ne ispuni pred nju postavljene ciljeve, javiće se nezadovoljstvo, tenzija i stres, a kao posledica toga – sindrom izgaranja. Ovaj sindrom najčešće se javlja u profesijama koje podrazumijevaju socijalne kontakte, visoku odgovornost i naporan rad. Pripadnici takozvanih pomažućih profesija – psiholozi, psihijatri, zdravstveni, prosvjetni i socijalni radnici jesu kritična grupa, grupa koja je izrazito podložna razvijanju burn out sindroma.

Komponente sindroma profesionalnog sagorijevanja/izgaranja

Sindrom izgaranja odlikuje se osjećanjem neuspjeha, zamorom i iscrpljenošću, usljed prevelikih zahtjeva koji su pred pojedinca postavljeni, u odnosu na njegovu snagu i sposobnosti. Ovaj sindrom izražava se kroz fizičku, emocionalnu i mentalnu iscrpljenost.

Primarne komponente sindroma izgaranja jesu:

[if !supportLists](1) [endif]EMOCIONALNA ISCRPLJENOST,

[if !supportLists](2) [endif]DEPERSONALIZACIJA I

[if !supportLists](3) [endif]GUBITAK RADNE SPOSOBNOSTI

Emocionalna iscrpljenost jeste, u stvari, posljedica iscrpljenosti poslom i uz nju se javlja i fizička iscrpljenost. Osoba osjeća kao da je previše iscrpljena, da nema dovoljno snage da nastavi sa radom, a pored toga, manjka joj i volje za radom.

Depersonalizaciju odlikuje negativan i ciničan odnos prema klijentima, dolazi do gubitka osjećaja brige prema pacijentu (kada je reč o psihijatrima, ljekarima i ostalim profesijama koje se bave pacijentima), osoba se fizički i emotivno distancira i udaljava od klijenta. Ovo rezultira time da osoba postaje nezainteresovana i nestrpljiva prema klijentu i njegovim potrebama.

Gubitak radne sposobnosti jeste posljedica osjećaja nedostatka kompetentnosti, osjećaja neuspjeha na poslu. Osoba negativno vrjednuje sebe, svoju ličnost, svoje uspjehe, smanjuje se produktivnost i efikasnost osobe, smatra da nije dovoljno kompetentna da se i dalje bavi poslom kojim se bavi.

Pored navedenih primarnih komponenti, simptomi sindroma izgaranja mogu biti i fizički – glavobolja, hronični zamor, nesanica, stomačne tegobe, malaksalost, povećana potreba i slabija otpornost na konzumiranje alkohola, droga; kognitivni – stereotipno procenjivanje klijenata, već pomenuta depersonalizacija, cinizam; emocionalni – osećanje bespomoćnosti, emocionalna iscrpljenost, pesimizam, apatija, gubitak samopoštovanja i samopouzdanja i bihejvioralni – izražavanje nezadovoljstva poslom, odsustvovanje s posla, neobavljanje zadataka, napuštanje posla/profesije itd.

Kako nastaje sindrom profesionalnog sagorijevanja?

Uzroci sindroma izgaranja mogu se podijeliti u dvije velike grupe:

a) karakteristike radne sredine, organizacijski faktori i

b) odnos između pojedinca i klijenta

Kada je reč o karakteristikama sredine u kojoj se posao obavlja, glavni faktori koji mogu dovesti do sindroma izgaranja jesu prenatrpanost poslom, konflikti među zaposlenima, neadekvatno korišćenje znanja i veština pojedinca prilikom obavljanja posla, pritisak i stres zbog zadataka koje mora da obavi, slaba podrška od strane kolega itd.

Što se faktora organizacije tiče, faktori koji dovode do sindroma izgaranja jesu:

a) intenzitet posla – dužina vremena provedenog u radu (osoba koja je u uslovima povećanog intenziteta rada ima manje slobodnog vremena za sebe, kolege, prijatelje i pod većim je stresom nego inače);

b) nedostatak kontrole nad poslom

c) podrška od strane kolega – što je veća podrška koju pojedinac ima, stepen je izraženosti sindroma izgaranja manji i obrnuto.

Kada se govori o odnosu između pojedinca i njegovih klijenata, pogotovo kada se radi o već pomenutim pomažućim profesijama, često se može desiti da postoje negativne reakcije prema tim profesijama, naročito ako klijenti ne žele pomoć, već su prisiljeni na primanje iste. Neprofesionalni ili suviše lični odnosi između klijenta i pojedinca, takođe, mogu doprinijeti razvoju sindroma izgaranja.

Faze nastanka sindroma izgaranja

Najčešće se prva faza u nastanku sindroma izgaranja naziva idealistički entuzijazam i javlja se tokom prvih godina rada. Osoba tek počinje da radi, puna je energije, nade i entuzijazma. Očekuje pozitivnu atmosferu, prihvaćenost od strane kolega, očekuje veliki uspjeh, daje sve od sebe. Daje svoj maksimum, ulaže puno energije, često radi i prekovremeno kako bi dokazala da je sposobna da obavlja posao kojim se bavi. Neracionalno trošenje energije predstavlja podlogu za kasniji razvoj sindroma izgaranja. Poslije nekog vremena, dolazi do suočavanja sa stvarnošću. Shvata da postoje neki problemi koje ne može lahko da reši. I dalje voli i obavlja svoj posao, ali sa manje energije i entuzijazma.

U sljedećoj fazi, osoba se preispituje da li je dovoljno produktivna u poslu koji obavlja i da li postoji smisao tog posla. Ukoliko se desi da je razvoj sindroma izgaranja već počeo, onda su rijetko kad odgovori na ova pitanja pozitivni i osoba je sve češće anksiozna i frustrirana.

Naredna faza donosi apatiju – odsustvo emocija. Ovo je najčešće prvi znak da nešto nije u redu. Apatija se obično manifestuje kroz izbjegavanje ljudi, kolega, obaveza pa i posla, a na taj način osoba se brani od frustracija. Osoba postaje nezainteresovana za posao, a svoje aktivnosti obavlja po automatizmu. Nezadovoljna je poslom, izbjegava bilo kakvu odgovornost, radi zato što mora i ulaže veoma malo energije i vremena.

Prevencija sindroma profesionalnog sagorijevanja

Govoreći o strategijama prevencije razvoja sindroma, moguće ih je podijeliti na lične i organizacione strategije za prevladavanje sindroma izgaranja.

U tom slučaju, lične strategije odnose se na pripremu kroz edukaciju, poznavanje i svijest o sopstvenim osjećanjima, samopomoć, bavljenje različitim hobijima i aktivnostima van posla, razvijanje posebnih interesovanja i reorganizaciju rada – smanjenje časova stresogenog posla. Naime, edukacija pomaže na taj način što će se osobi predočiti realna procjena rada, obezbjediće se objektivnost i ujedno sprečiti nastajanje stresa koji proističe iz pogrešno sagledanog neuspjeha.

Poželjno je obezbjediti superviziju osobama koje spadaju u kritičnu grupu za razvoj sindroma izgaranja, u cilju smanjenja stresa i podizanja samopouzdanja. Samopomoć se odnosi na razvoj samokontrole, odgovornosti, odlazak na odmore, optimistički pogled na svijet, itd.

Organizacione strategije su, u stvari, one mere koje sprovodi rukovodstvo neke službe, ustanove, a u konsultaciji sa osobljem te ustanove. Ove mjere odnose se na obezbjeđivanje optimalnog odnosa (brojčanog) između klijenta i osoblja koje je tu da pruži pomoć, fleksibilno planiranje posla, podršku od strane kolega, stalnu kontinuiranu edukaciju, dobre uslove rada i jasne ciljeve. Kada sve ove mjere postoje, onda je rizik od razvoja sindroma izgaranja mali.

Načini samopomoći

Samoopažanje izloženosti stresu, i njegovih posljedica – obratiti pažnju na to da li i u kojoj meri problemi na poslu utiču na odnose u porodici, spavanje, ishranu.
Odrediti prioritet zadacima, strukturisati vrijeme – napraviti raspored rada i odmora za svaki dan, postaviti ispred sebe ciljeve koji su jasni, ostvarivi, realni.
Koristiti se tehnikom samoohrabrivanja – pomoći sebi da pozitivni stavovi dominiraju u životu i tehnikom relaksacije – pasivnom (čitanje knjiga, spavanje) i aktivnom – sve tehnike i postupci koji dovode organizam do stanja opuštenosti – meditacija, joga, sport, privrženost duhovnim aktivnostima (bilo koja vrsta hobija).
Treba njegovati međusobnu podršku i dobre odnose sa kolegama na poslu – to je jedan od faktora koji znatno utiče na smanjenje rizika od pojave sindroma izgaranja

Korišteni izvori

(1) Diana Jelač Kaker, IZVORI PROFESIONALNOG STRESA I SINDROM SAGORIJEVANJA SOCIJALNIH RADNIKA U ZDRAVSTVU U REPUBLICI SLOVENIJI, Onkološki institut Ljubjana, Slovenija, 2009.godina

(2) Nataša Dojčinović, KAKO IZBJEĆI SINDROM IZGARANJA (BURNOUT), Zdravstvena psihologija, Hrvatska, 2013.godine

(3) Milan Petričković, ETIČKA KAUZALNOST SINDROMA PROFESIONALNOG IZGARANJA I SLOBODNE VOLJE U SOCIJALNOM RADU, Socijalna politika i socijalni rad, Godišnjak, 2010.godine