PREDRASUDE O SOCIJALNOM RADU I SOCIJALNIM RADNICIMA Zašto se javljaju predrasude

Summary: Prejudices (lat. Praejudicium) are negative cultural attitudes directed against individuals or groups of people, based on stereotips. The very term comes from the word prejudge, which means " to judge without sufficient information or knowledge." (Merriam- Webster Online Dictionary).

In this paper, we focused on the prejudices of the proffesion of social work. Students, but also people who works in the field od social work are facing with these prejudices almost every day. We will try to explain the reasons for occurence of such prejudices, but also offer a simple answer in order to refute them.

Ključne riječi: stereotipi, predrasude, socijalni rad, socijalni radnici

Šta su to predrasude

Predrasude (lat. praejudicium) su negativni kulturni stavovi usmjereni protiv pojedinaca ili grupa ljudi, koji su bazirani na streotipima. Sam pojam dolazi od riječi prejudge, što znači suditi bez dovoljnih informacija ili znanja. (Merriam-Webster Online Dictionary)

Predrasude karakteriziraju sljedeći segmenti:

1. afektivni (odbojnost)

2. kognitivni (stereotip o članovima vanjskih grupa)

3. bihevioralni (diskriminirajuće ponašanje prema članovima vanjskih grupa).

Ti stavovi nisu zasnovani na valjanom iskustvu ili racionalnoj argumentaciji, veoma su rigidni i otporni na promjene (Bar Tal i sur., 1989.). Alport (1954.) je definirao predrasude kao “netrpeljivost ili izbjegavanje drugih za koje smatramo da imaju karakteristike grupe” (Hecht, 1998., str.44). Problem vezan za predrasude je diskriminacija, koju Alport definira kao svako ponašanje koje negira “pojedincima ili grupama ljudi jednakost tretmana koji mogu željeti” (Bar Tal i sur., 1989., str.10).

Socijalni rad - pojam

Međunarodno udruženje socijalnih radnika definira socijalni rad kao profesiju koja promiče socijalnu promjenu, rješavanje problema u međuljudskim odnosima i osnaživanje i oslobađanje ljudi da postignu svoju dobrobit. Koristeći se teorijama ljudskog ponašanja i socijalnih sistema, socijalni rad intervenira u trenutku kad je pojedinac u nezadovoljavajućoj interakciji sa svojim okruženjem. Načela ljudskih prava i socijalne pravde su temeljna za socijalni rad. (Ajduković, 2001.) U svojoj osnovi bi socijalni rad trebao polaziti od spoznaja o ljudskim potrebama i problemima, te poznavanja konkretnih uzroka društvenih pojava kako bi se na njih sustavno, organizirano i osmišljeno djelovalo, a sve s ciljem da se spriječe ili ublaže negativne posljedice (Martinović,1987.; Milosavljević, 1990.).

S druge strane, socijalni rad kao praksa usmjeren je na trenutno rješavanje problemne situacije na tri područja (organiziranje zajednice, grupni socijalni rad, socijalni rad s pojedincem) i pritom koristi specifične metode i tehnike (Žganec, 1996.). Svoja profesionalna znanja i vještine socijalni radnici najčešće koriste radeći u državnim institucijama socijalne skrbi kao što su centri za socijalnu skrb i domovi socijalne skrbi. U njima pružaju širok spektar usluga, a pritom surađuju sa stručnjacima različitih profila (psiholozi, pravnici, defektolozi). Upravo kroz osnivanje centara za socijalnu skrb profesija socijalnog rada postala je prepoznatljiva široj populaciji (Žganec, 1999.).

PERCEPCIJA SOCIJALNOG RADA I SOCIJALNOG RADNIKA

Uzroci predrasuda o profesiji

Poziv socijalnog radnika spada u skupinu tzv. pomagačkih profesija čiji je cilj pružanje pomoći ljudima u svladavanju životnih teškoća, te je stoga vrlo odgovoran humanistički poziv (Žganec, 1995.). Na percepciju socijalnog rada utječe i sam naziv profesije. Riječ “socijalno” povezuje se sa depriviranim i marginalnim pojedincima, tj. grupama u društvu i tako utječe na negativnu sliku socijalnog rada kao pomažuće službe. Termin “pomažući” moguće je pojednostaviti i svesti na funkciju “državnog službenika” koji se bavi spašavanjem socijalnih slučajeva. Na taj se način stvara negativna percepcija profesije, te se ona svodi na antiintelektualno birokratsko bavljenje pojedincima i grupama isključenima iz društva (Milosavljević, 1990.).

Kaufman i Raymond (1996.) navode da je Kadushin 1978. uspoređivano “moderne” socijalne radnike s onima iz 20-ih godina i došao do zaključka da su oni “prijašnji” bili drage i brižne osobe, dok su “moderni” korektni i kontrolirani birokrati od kojih klijenti trebaju zaštitu. Walkowitz se 1990. nije složio s Kadushinovim uvjerenjem i sumnjao je u tako pozitivan stav socijalnih radnika 20-ih godina, jer je to razdoblje smatrao trenutkom evolucije identiteta socijalnog rada kao profesije; u tom razdoblju je, prema njegovom mišljenju, negativan stav populacije prema socijalnom radu bio u porastu. Kaufman i Raymond smatraju da je 60-ih i 70-ih godina o socijalnim radnicima prevladavalo prilično negativno mišljenje.

Oni su bili ti koji moraliziraju, upleću se u okolinu pojedinca kako bi dobili podatke o svojim klijentima. Također se smatralo da u svoj posao ne unose dovoljno emocija, te da zbog toga nemaju dovoljno razumijevanja za druge. Takav stav se stvarao pretežno u onim sredinama u kojima su socijalni radnici bili okupirani administracijom, a manje su se bavili potrebama ljudi, njihovih obitelji i zajednica (Kaufman i Raymond, 1996.).

Andrews (1987.) daje prikaz serije “East Side/West Side” koja je emitirana na CBS-u 1964. godine i koja je bila prvi značajniji pokušaj pozitivnog prikaza profesije populaciji. Konzultant serije bila je udruga National Association of Social Workers (NASW), koja nije utjecala na scenarij i snimanje serije.

Unatoč tome, profesija socijalnog rada javnosti je prikazana kao nikada prije. Ta serija utjecala je na kreiranje društvene slike o profesiji. Bilo je važno da se prikažu “pozitivni osjećaji o socijalnom radu, a ne točno što socijalni rad čini”(Andrews, 1987.). U vrijeme prikazivanja serije u Americi je bilo doba velikih socijalnih promjena; posebno su bili izraženi problemi rasne pripadnosti. U tim okolnostima je socijalni rad bio aktivan u pokretu za ljudska prava, te s obzirom na to valja istaći još jednu dimenziju serije. Naime, crnci su prvi put bili uključeni u neku TV seriju na nov način - jedan od glavnih likova bila je crnkinja. Time su crni Amerikanci prikazani kao ravnopravni članovi društva. Uz to je serija prikazala i široki spektar socijalnih problema (silovanje, siromaštvo, alkoholizam, duševne bolesti, nezaposlenost). Takav su pristup TV kritičari smatrali pozitivnim. Osudili su prikazane probleme koji su u stavrnosti ostali neriješeni, te je to bio jedan od glavnih razloga prestanka emitiranja serije. Ostali su razlozi bili naglašavanje rasnih problema i činjenica da se sponzorima nisu svidjeli liberalni stavovi koji su u seriji iskazivani.

Prema Baldwinu (1991.) jedan od stereotipa o socijalnim radnicima često je vezan za mišljenje da su oni kao državni službenici lijeni, neosjetljivi za potrebe klijenata i zaštićeni relativnom sigurnošću radnog mjesta. Zbog toga se na državne službenike gleda s određenom dozom nepovjerenja i sumnje. Isti autor, međutim, ističe da je niska motivacija za posao reakcija na sam državni sektor, a ne nešto što pojedinci donose u službu. Navodi mišljenje Weissa koji smatra da se državni službenici čine opuštenijima od zaposlenika u privatnom sektoru jer imaju veću sigurnost posla. Za razliku od državnih službenika, zaposlenici u privatnom sektoru motivirani su novcem i materijalnim mogućnostima, jer plaće u privatnom sektoru nude relativnu mogućnost da se zaradi bogatsvo, financijska neovisnost, određeni stupanj komfora i blagostanja.

Knežević (1997.) navodi studiju koju su 1991. godine proveli Srinika Jayaratne, Mary Lou Davis-Sacks i Wayne Chess, a prema kojoj postoje znatne razlike u godišnjim prihodima između socijalnih radnika i socijalnih radnica u javnim institucijama. Prema njihovom istraživanju čak 40,7% socijalnih radnika imalo je godišnji prihod od 35.000$, dok je tu razinu godišnjih primanja imalo samo 13,7% njihovih kolegica. Knežević to smatra jednim od razloga za privatizaciju socijalnog rada, jer u privatnoj praksi takvu razinu godišnjih prihoda doseže 74,7% muškaraca i 60,8% žena. To također odražava i statusne razlike unutar javnog sustava u kojem žene teže dolaze do viših hijerarhijskih razina, koje nose mogućnost veće zarade, dok u privatnoj praksi mogućnost stjecanja viših prihoda nije ograničena hijerarhijskim strukturama.

Sheldon (1998.) objašnjava da je teško zainteresirati medije za svakodnevne uspjehe u socijalnom radu s obzirom na to da su reporteri orijentirani na jednostavne i razumljive vijesti (skandale i gubitke). Navodi da su povremene nezanimljive i loše prikazane priče tipa “jedan dan u životu” najdalje što reporteri u Britaniji odu u prikazivanju neskandaloznih događaja

Tower (2000.) smatra da socijalni rad ima problema s predstavljanjem u medijima zato što je kontrolu nad svojim imidžom prepustio producentima koji nemaju veze sa profesijom. Autorica opisuje istraživanje provedeno 1999. godine u kojem je analizirano 47 filmova. U svakom filmu postojala je uloga socijalnog radnika. U gotovo svim slučajevima socijalni radnici su opisani izrazito negativno - neetično i ponižavajuće. Za razliku od toga serija »Judging Amy«, koja se emitirala na CBS- u, pridonosila je pozitivnoj slici socijalnih radnika. Serija je imala podršku Nacionalnog udruženja socijalnih radnika Amerike i samo je mali korak ka izgradnji pozitivne slike o socijalnom radu. Profesija bi sama trebala djelovati na izgrađivanje pozitivne slike, a ne prepuštati neupućenim producentima da pričaju priče socijalnih radnika.

S druge strane medije se ne može osuditi za sve stereotipe o socijalnim radnicima koje u javnosti postoje. Autorica navodi da mnogi Amerikanci ne odobravaju klijentelu socijalnih radnika, a mediji samo reflektiraju njihov prezir. Ona smatra da je za socijalne radnike bitno da u suradnji s klijentima promoviraju socijalne promjene koristeći ista sredstva koja koriste bogate i utjecajne institucije i pojedinci.

Stereotipe o socijalnim radnicima koji se pojavljuju možemo povezati s nedovoljnom informiranošću, nedostatkom iskustva sa socijalnim radnicima ili s mogućnošću da ljudi o njima kreiraju sliku na temelju novinskih članaka i filmova u kojima su socijalni radnici i socijalne službe često prikazani u negativnom svjetlu. Stereotip da je socijalni rad »žensko zanimanje« znači da se ta profesija percipira kao ona koja je rezervirana za žene. Čestice »podcijenjeno zanimanje« i »besperspektivno zanimanje« opisuju socijalni rad kao profesiju koja nema poziciju koju bi možda trebala imati. Socijalni radnici rade s različitim skupinama ljudi i susreću se s najrazličitijim problemima, a za svoj rad često dobiju malo ili nikakvo priznanje.

Takav dojam posljedica je naših razgovora sa socijalnim radnicima iz prakse. Prilikom pregleda literature nismo pronašli nikakvo istraživanje na tu temu, osim mišljenja Milosavljevića prema kojem sami socijalni radnici osjećaju inferiornost u odnosu na kolege iz srodnih profesija (Milosavljević, 1990.) Moguće je na temelju takvih stavova pretpostaviti da su socijalni radnici manje skloni sami sebi pripisivati zasluge za dobro i uspješno izvršene programe i ostvarene ciljeve, čime se profesija čini inferiornijim nego što zaista jest. No, takva razmišljanja mogu biti predmet nekih drugih istraživanja i rasprava. Ovo istraživanje pokazalo je da ispitanici koji su u njemu sudjelovali navedene stereotipe ne vežu za profesiju socijalnog rada. Istraživanje koje je proveo Knežević 1996. godine pokazuje i to da su prognanici i izbjeglice koji su koristili usluge socijalnih radnika promijenili uobičajene stereotipe o toj profesiji, te da su negativni stereotipi postali manje negativni, a pozitivni pozitivniji. Rezultati njegovog istraživanja ukazuju na to da su ispitanici prepoznali kvalitete i snagu profesije kad su s njom došli u kontakt (Knežević, 1997.).

Šta vi socijalni radnici zapravo radite

Kako odgovoriti na ovo pitanje?

Socijalni radnici mogu imati različite uloge obzirom na neke primarne ciljeve profesije kao što su: unapređenje kvalitete života građana, razvoj punog potencijala svakog pojedinca, obitelji, grupe i zajednica u društvu, te pitanja ljudskih prava i socijalne pravde. Socijalni radnici djeluju kao organizatori i pružatelji socijalnih usluga. Angažirani su u zastupanju obesnaženih i diskriminiranih osoba, grupa ili zajednica.

Socijalni radnici najčešće imaju ulogu voditelja procesa planiranih promjena ili pomagača koji se suočavaju s problemima svojih korisnika. Proces planiranih promjena podrazumjeva suradnju između korisnika i socijalnog radnika koja je usmjerena na zajednički odabran i usmjeren cilj.

Važno područje djelovanja socijalnih radnika je informiranje korisnika o pravima i posredovanje za korisnike u ostvarivanju prava.

U pojedinim područjima prakse socijalnog rada poput zaštite prava djece i obitelji, bolesnih i nemoćnih osoba, socijalni radnici provode socijalnu procjenu sveobuhvatnih okolnosti korisnika, daju svoje mišljenje i preporuke, te donose važne odluke koje mogu utjecati na daljnji život korisnika.

Socijalni radnik ne može znati što je najbolje za korisnika, ali mu može, kroz suradni odnos pomoći, da jasnije sagleda vlastite poteškoće, može ga informirati o pravima, poticati ga, hrabriti i podržavati da samostalno donese odluke i bude odgovoran za svoje izbore, te mu pružiti potrebnu materijalnu i drugu pomoć i podršku kako bi prevladao svoju životnu krizu.

Gdje vi socijalni radnici možete da radite

Kako odgovoriti?

Socijalni rad se može primjenjivati u svim područjima ljudskog života, a osobito u području socijalne skrbi, odgoja i obrazovanja, zdravstva, pravosuđa, lokalne uprave, civilnog društva, vjerskih i humanitarnih zajednica i drugim djelatnostima. Socijalni radnici su najčešće zaposleni u javnim ustanovama, ali sve više i u organizacijama civilnog društva uključenima u rad sa pojedincima i grupama koje prolaze kroz različite životne poteškoće. Pomažu osobama koje se suočavaju sa problemom siromaštva, nezaposlenosti, ovisnosti o alkoholu, opojnim drogama i dr. Mogu raditi sa osobama koje boluju od psihičkih bolesti i drugih težih oboljenja, kao i sa članovima njihovih obitelji. Značajnu ulogu socijalni radnici imaju u području zaštita djece i obitelji koje su suočene sa osobnim poteškoćama izazvanim stresom, obiteljskim nasiljem, narušenim obiteljskim odnosima, teškoćama roditelja u skrbi i odgoju djece. Socijalni radnici često djeluju u području institucionalne i izvaninstitucionalne zaštite djece i odraslih osoba kojima je zbog nepovoljnih životnih uvjeta, bolesti i nemoći ili izostanka obiteljske podrške potrebno osigurati smještaj u ustanovama socijalne skrbi ili udomiteljskim obiteljima. Zaduženi su za socijalno planiranje, razvoj socijalne politike, administraciju i upravljanje socijalnim uslugama.

Uloga socijalnih radnika je da potiču i aktivno sudjeluju u organiziranju zajednice pri čemu trebaju biti jednima od pokretača socijalnih akcija u zajednici. Socijalni radnici sve češće rade i u privatnoj praksi kao konzultanti određenih organizacija ili menadžera, u ljudskim resursima, te kao obiteljski terapeuti i savjetnici.

Korištena literatura:

1. Ajduković, M. (2001.) Poslijediplomsko obrazovanje – pretpostavka razvoja socijalnog rada u 21. stoljeću. Ljetopis Studijskog centra socijalnog rada. 8, (2), 135-153.

2. Andrews, J. (1987.) Social work public image building: “East Side/West Side” revisited. Social Service Review, 61, (3), 485-497.

3. Baldwin, N. (1991.) Public Versus Private Employees: Debunking Stereotypes. Review of Public Personnel Administration, 11, (1-2), 1-27.

4. Compton, B. i Galaway, B. (1989.) Social work processes. Belmont, California: Wadsworth Publishing Company.

5. Halmi, A. (2000.) Postoji li doista mogućnost utemeljenja praktične teorije socijalnog rada. Ljetopis Studijskog centra socijalnog rada, 7, (1), 35-57.

6. Halmi, A. i Martinović, M. (1994.) Evaluacija aktualne profesionalne prakse socijalnih radnika Republike Hrvatske. Ljetopis Studijskog centra socijalnog rada, 1,113-123.