Pet razloga za pad značaja socijalnog rada u društvu
Uživo u emisiji na CSPAN-u, gostovao je dr. Steve Perry koji je javnosti pružio žestok govor o ulogama socijalnih radnika na Clark Atlanta Sveučilištu u Atlanti, Georgia.
Dr. Perry Magistar je Socijalnog rada na Sveučilištu u Pensilvaniji, i jedan je od vodećih stručnjaka u području obrazovanja socijalnih radnika. Motivacijski je govornik, priznati autor i TV voditelj. Dr. Perry je siguran da je upravo u socijalnim radnicima ključ za rješavanje društvenih problema, jer su oni na prvom frontu kada je riječ o socijalnim pitanjima u državi. Međutim, on je isto tako naglasio da socijalni radnici nisu ujedinjeni, da nemaju svoj Sindikat, da je u njima nestala tendencija da se politički aktiviraju, ne sudjeluju u društvenim razgovorima, nema ih u javnoj sferi. Dr. Perry ističe da se socijalni radnici polahko guraju na margine, prve plate koje se u državi režu i smanjuju su plate socijalnih radnika, a sve zbog šutnje i nedovoljne želje da se borbom protiv toga vrati ugled ove profesije. Socijalni radnici, ujedinjeni u Sindikate trebaju se boriti da se jedan dio novca poreskih obveznika preusmjere na programe obrazovanja socijalnih radnika kako bi se što bolje mogli nositi i rješavati probleme sa kojima se cijela država susreće.
Istakao je pet glavnih razloga opadanja značaja profesije socijalnog rada u državi:
1. Isticanje drugih stečenih titula a ne titule socijalnog radnika
Ja kao dr. Steve Perry sam i motivacijski govornik, i TV voditelj, ali prije svega toga ja u javnosti ističem da sam socijalni radnik.
Veliki broj ljudi sa diplomama socijalnog radnika, danas rade kao istraživači, profesori, terapeuti, ili psihoanalitičari. Ljudi najglasnije brane svoje titule istraživača i profesora a zanemaruju u javnosti činjenicu da su oni diplomirani socijalni radnici a da imaju specijalizaciju za neko drugo područje rada. Imamo profesore koji rade na odsjeku za pedagogiju, imamo vaspitače u predškolskim ustanovama, i svi oni rađe ističu upravo to, a ne činjenicu da su oni zapravo socijalni radnici. Ova činjenica jako negativno utiče na profesiju socijalnog rada, i zapravo govori ostatku društva da čak ni oni koji su završili studijski odsjek socijalnog rada ne mare mnogo za svoju profesiju i da se socijalni radnik može postati uvijek i sasvim lahko - običnom specijalizacijom.
Kod nas hvale i uzdižu Jane Adams, kao pionirku i osnivača socijalnog rada, ali malo njih je svjesno da se u današnjem društvu ne bi mogla pojaviti ili nema nove Jane Adams. Upravo Jane Adams nije imala diplomu socijalne radnice, niti specijalizaciju ali je svojim radom i djelima pokazala značaj ove profesije, dok danas mnoge socijalne radnice u našoj zemlji rađe ističu da su profesorice na fakultetu političkih nauka, da rade u advokatskoj komori, da se bave politikom itd.
Ako želimo popraviti položaj naše profesije, onda prvo lica koja imaju diplomu socijalnog radnika moraju to da ističu prije onoga za šta su kasnije prošli specijalizaciju, ili gdje su kasnije dobili posao.
2. Makro vs Mikro
U našoj zemlji, u posljednjih nekoliko desetljeća socijalni rad se polahko približavao a sada se gotovo u potpunosti uzima kao profesija sa svrhom zaštite mentalnog zdravlja pojedinca. Tokom vremena, zaposleni socijalni radnici su činili loš posao i ulagali su nedovoljno truda u rad sa siromašnima, gotovo pa ih je potpuno nestalo iz politike, i uređenja lokalne zajednice i gotovo da se više i ne bave pitanjima socijalne pravde, već su to prepustili nekome drugom. Upravo ovo je glavni razlog zašto su socijalni radnici počeli gubiti poslove na navedenim pozicijama, zašto ih nema u lokalnoj zajednici, zašto nas niko ništa ne pita kada je u pitanju politika odnosno političko uređenje i pitanja socijalne pravde. Nekada su socijalni radnici hrlili da organizuju i urede pitanja lokalne zajednice i radili su mnogo za socijalnu pravdu, a danas međutim, to mjesto zauzimaju druge profesije i discipline. Studenti koji su se odlučili na " Makro " obrazovanje u socijalnom radu kako bi imali više šanse da utiču na određena dešavanja, često se osjećaju otuđeni i nepodržani od strane kako svojih kolega, tako i od svojih profesora, uposlenih socijalnih radnika, a kasnije se većina njih suočava sa nemogućnošću zapošljavanja u sferi za koju su se godinama obrazovali.
3. Asocijacije i Udruženja zastupaju sami sebe a ne kolektiv socijalnih radnika
Asocijacije i Udruženja socijalnih radnika počeli su pretjerivati sa kontinuiranim licenciranjem i specijalizacijom za bavljenje socijalnim radom u posljednjem desetljeću, a pored toga, utrostručili su potrebni iznos neplaćenih volonterskih sati potrebnih za dobijanje diplome socijalnog radnika.
Nedavno je Australijska Asocijacija Socijalnih radnika sprovela istraživanje i došli su do saznanja da studenti socijalnog rada preskaču obroke i da ne mogu platiti za svoje osnovne potrebe i nabavku potrebnih udžbenika. Mnogi studenti socijalnog rada u Americi nisu obuhvaćeni stipendijama jer im država to ne omogućava i mnogi od njih prisiljeni su prekidati svoje obrazovanje kako bi pronašli bilo kakav posao što na kraju rezultira potpunim odustajanjem od studija, i oni nemaju nikoga da se brine o njima ili zastupa njihove interese a što bi trebao biti zadatak Asocijacija Socijalnih radnika. Najgore od svega jeste to što su određeni socijalni radnici koji se smatraju liderima ove profesije u društvu kazali povodom pitanja o ovim studentima : " Ako se ne mogu izboriti sa teškim vremenima i teškim situacijama, onda ovo nije profesija za njih "
Želim istaći da je fokus ovih Asocijacija pogrešan. S jedne strane forsiraju davanje licenci i specijalizacije za bavljenje socijalnim radom dok s druge strane zanemaruju i gotovo da ih nije ni briga za studente koji zapravo studiraju na fakultetima za socijalni rad a koji se suočavaju sa velikim poteškoćama.
4. Nezainteresovanost
Tokom svoje karijere kao socijalni radnik, imao sam priliku uključiti se u veliki broj konverzacija sa različitim frakcijama i pojedincima iz polja ove profesije. U tim druženjima bio sam možda jedina osoba koja nije imala doktorat iz socijalnog rada, nisam bio ni u procesu sticanja doktorata dok su svi ostali oko mene imali titulu doktora. Kako je vrijeme odmicalo, shvatio sam zapravo da njihove titule za nas i našu budućnost ne predstavljaju i ne znače apsolutno ništa. Ja kao osoba bez doktorata i sa puno manje godina provedenih u sferi obrazovanja, radio sam daleko više od njih. Univerzitetski profesori imaju nevjerovatno veliko neznanje o položaju naše profesije u društvu, izraženu neosjetljivost na ta pitanja, pitanja uređenja zajednica, pitanja opadanja profesije socijalnog rada u cijeloj državi. Njihova nezainteresovanost za ova pitanja je nevjerovatna. Nekada se zapitam, koliko zapravo takvi profesori mogu da pruže budućim profesionalcima u oblasti socijalnog rada.
5. Nedostatak podrške, šutnja i bavljenje nebitnim stvarima
Udruženja i Asocijacije socijalnih radnika će, čini nam se, zauvijek držati seminare i tribine o potrebi socijalnih radnika. Toliko ih forsiraju da su mnogi socijalni radnici i odustali od učešća u tim aktivnostima. Konkretan rad i osmišljavanje plana za uređenje lokalnih zajednica, uključivanje u politiku, konkretni projekti za realizaciju, forsiranje medijske pažnje za profesiju, su jedina šansa za uspjeh i pomak ove profesije ka naprijed.
Koja je svrha organizovanja tribina i seminara o potrebi za socijalnim radom na koje će se odazvati većinom socijalni radnici?
Jedne prilike sam kontaktirao Vijeće za edukaciju socijalnih radnika i Nacionalnu Asocijaciju socijalnih radnika pitavši ih za određena sredstva kako bih pokrio troškove konferencije koju sam planirao organizovati te pozvati sve važnije medije i političke aktere, ali sam dobio odgovor da tribinama i konferencijama Asocijacije socijalnih radnika mogu prisustvovati samo članovi Asocijacije. Osjećao sam se kao da je u pitanju neki sportski klub a ne Asocijacija za promovisanje naše profesije. Apsurdno je da mogu dobiti pristup i šansu za održavanje konferencije čak i u Bijeloj Kući, a da to ne mogu dobiti od Nacionalne Asocijacije Socijalnih radnika kazao je na kraju dr. Steve Perry.
